Cliff diving generacija 2009

class of 2009
Fotograf Dean Treml nas vodi na zabavno putovanje u prošlost

U maju 2009. godine, kada je u La Rochellu (Francuska) održano prvo takmičenje u historiji Red Bull Cliff Diving Svjetskog prvenstvo, niko nije pretpostavljao da će se prvenstvo 2019. i dalje odvijati, i biti jako. Prva godina je okupila 12 poletnih i razdraganih skakača koji nisu mogli vjerovati koliko su sretni, uz jednog fotografa koji se osjećao otprilike isto! Sezona je završila tijesnom pobjedom Orlanda Duquea u utrci za titulu ispred ambicioznog novajlije Garyja Hunta. Premotajmo sad 12 godina naprijed (u redu, udovoljite mi i pretvarajte se da je 2020. stvarna godina...), i imamo nešto manje novog ali još uvijek ambicioznog Garyja Hunta kao branitelja titule, sa osam titula prvaka u ovih deset godina od 2009.

Ovo postignuće je prilično zapanjujuće samo po sebi, ali i svjedočanstvo vještine, fizičke i mentalne snage Briljantnog Britanca... ne, čekaj malo, 'Letećeg Fra... hmmm, kako određujemo nacionalnost ovog Engleza koji je postao Francuz? Gary je Francuz, pitate? Pa da, to se desi u toku 12 godina, stvari se promijene. Otkako se prvenstvo održava, 56 skakača se takmičilo u njemu. Gary Hunt je sada Gervais Chasse, a najstariji stalni skakač prvenstva i nekadašnji prvak, Artem Silchenko, odavno nije tu, Orlando se penzionisao, a meksička 'loptica skočica', Jonathan Paredes, trenutni broj 2 i jedini drugi skakač koji je osvajao titulu, vodi žestoku borbu sa Rumunom Costantinom Popovicem i spretnim, odvažnim i prilično urnebesnim Amerikancem Andyjem Jonesom. Jesam li već spomenuo da se sada i žene takmiče... Šok, užas... vratite se svojim krpama i metlama, žene!

Kako god, napravio sam malu digresiju u svojoj priči o originalnoj skakačkoj postavi, jer dame su se tek 2014. pridružile zabavi. Od prvih 12 skakača koji su se takmičili 2009. godine, samo su trojica i dalje stalno uključena u prvenstvo: gorepomenuti Gary Hunt, Michal Navratil i Hassan Mouti. Orlando, koji se tek nedavno povukao, sigurno nikada neće potpuno napustiti svijet cliff divinga, ali kako nam u trenutnom globalnom okruženju nedostaje jasnoće, to ću ostaviti za neku drugu priliku.

Tada, daleke 2009. godine, Gary je bio tih. I još uvijek je. Govori samo kada treba, pretpostavljam da dosta sluša, i sasvim sigurno provodi mnogo vremena sa svojim vlastitim mislima. Mislim da sam ga u ranim danima na neki način pomalo plašio, jer me je često gledao sumnjičavo i iskosa, i brzo nestajao. Kada ga zainteresujete, on je vješt i inteligentan sagovornik koji uživa u šali i smijehu, i podnosi zadirkivanje sa dobroćudnom lakoćom. Ovo je više slučaj u skorije vrijeme, nego ranijih godina, kada je trebalo malo više truda da ga uključite, a tada je imao i nekoliko spravica iza kojih se po potrebi mogao sakriti.

dt_090914_rbcdsgr_hunt_duqu_0320_3.jpg
Orlando Duque i Gary Hunt u Atini 2009. godine. Foto: Dean Treml/Red Bull Content Pool.

Način na koji je Gary pomjerao granice svojim skokom sa trostrukim saltom i četiri vijka, a kasnije i drugim skokovima, popločao je put za mlađe, ambiciozne skakače koji su dolazili i pratili razvoj i mogućnosti. Činjenica da je dekonstruisao skok i ponovo ga sklopio kao isti skok, ali sa drugačijim redoslijedom, govori da on nikada nije 100% zadovoljan i da konstantno postavlja izazove pred samog sebe. U konačnici, u ovih 12 godina, Gary je sazrio i prihvatio svoju urođenu sposobnost da bude na prvoj liniji cliff divinga, i izuzetno je malo vjerovatno da ću fotografisati, ili čak vidjeti, nekog drugog osmostrukog osvajača ovog prvenstva.

dt_rbcdtex_150529_hunt_2582_4.jpg
Gary Hunt - najležerniji šampion kojeg možete upoznati. Foto: Dean Treml/Red Bull Content Pool.

Kad smo 2009. godine stizali u La Rochell na prvo takmičenje u historiji prvenstva, još nešto se izdvajalo osim historijskih tornjeva luke i čuvenog repa Orlanda Duquea. Energični momak koji se razgibavao, smijao, vikao i generalno ga je bilo teško ne primijetiti. Kada je ugledao moj fotoaparat, entuzijastično je reagovao! Kao fotografa koji se trudi da ostane što neprimjetniji, to me je pomalo uznemiravalo. Jasno, momak koji u kosi ima obojene dvije zelene pruge ne razmišlja primarno o „neprimjetnosti"... Dobrodošli u svijet Michala Navratila, poznatog i kao Supratil, ekstroverta, zabavljača masa, i autora cliff diving izraza „chilly windy" (hladno vjetrovito) koji je sada dobro poznat po tome što opisuje vremenske prilike u kojima niko zaista ne želi da skače, ali će bez obzira na to skakati.

dt_130622_rbcdden_navr_0398_4.jpg
Michal voli publiku, i ona voli njega. Foto: Dean Treml/Red Bull Content Pool.

Michal, koji dolazi iz Češke, je jedinstven. Trebaju mu pažnja i aplauzi, to mu daje energiju. Voli stajati na 27-metarskoj platformi i dizati raspoloženje publike kako bi izazvao buku, aplauze, privukao sve poglede prije nego što započne šou. Ponekad na kraju takmičenja, kada osjeti potrebu, ili kada jednostavno mora sagoriti višak energije, vrati se na platformu, navuče crveni plašt i skoči u klasičnoj pozi 'letećeg Supermena'. Publika na to poludi. Navijači to vole, djeca to love, on to voli. Šta se promijenilo u 12 godina? Ne mnogo. Michal je bio konstantan. On ima jednu od 'najolimpijskih' figura u prvenstvu, a njegov režim treninga i fokus ga 12 godina drže blizu samog vrha. Više puta je bio na podiju, a 2016. je ostvario dvije uzastopne pobjede. Od tada se oženio i dobio sina, za kojeg se nadati da će - za dobrobit svih - imati manje energije od Michala! Nekako, mogu zamisliti Michala jednog dana kao najstarijeg cliff diving takmičara ikad.

dt_090508_rbcdsfr_navr_1993_2_0.jpg
Zloglasne zelene pruge u kosi. Foto: Dean Treml/Red Bull Content Pool.

Više nego konstantnost, Hassana Moutija je uz Red Bull Cliff Diving Svjetsko prvenstvo držala tranzicija. Kao jedan od članova originalne postave 2009, Hassan se takmičio četiri godine prije nego je okačio gaćice o klin, iako je uvijek govorio ljudima da su eksperimentalna odjeća za kupanje... i vratio se u prvenstvo kao direktor takmičenja. Širina njegovog znanja o cliff divingu, fokusiranost na sigurnost takmičara i opušten, ali profesionalan karakter, omogućili su mu da se odmakne od takmičenja, ali ipak ostane uključen u evoluciju i razvoj ovog sporta.

hassan.jpg
Hassan Mouti - od skakača do direktora takmičenja. Foto: Dean Treml/Red Bull Content Pool.

Da spomenem još i ovo: iako nije bio u stalnoj postavi 2009. godine, Steven LoBue je bio u prvoj grupi džoker takmičara 2011. godine koji su u prvenstvo unijeli raznovrsnost, i ostao je stalni skakač sve do današnjeg dana. Nijedan takmičar s pozivnicom nije pokazao otpornost i postojanost kao Steve koji, visok 162 cm, gledano po osnovu postotka visine (da, ovdje shvatam), skače više od bilo kojeg drugog takmičara. No, on je takođe bio prvi koji je uspio da izvede pet salta, uz dodatnih pola vijka, i taj skok se uvijek iznova gledao s nevjericom. Steve će bez ustezanja priznati da je njegova prva godina u prvenstvu bila prilično napeta, ali je nebrojeno puta dokazao da se strah i nelagoda mogu nadvladati.

Michala u videu ispod nema, vjerovatno na njegovu radost. No, Steve, Hassan i Gary imaju vezu koja nije nužno onakva kakvu bi neko poželio, ali koja pokazuje da su, kako godine prolaze, iskušenja i nevolje dio puta ka uspjehu u sportu koji privlači jako mali postotak sportista. Pogledajte ispod.